Wp/cnr/Mobi Dik

Mobi Dik ili Bijeli kit (London, 1851), je roman američkog književnika Hermana Melvila.

Fabula

Djelo (posvećeno N. Hawthorneu) ima fabularno jednostavan okvir: skupina mornara različitih narodnosti koja na američkom kitolovcu Pequod kruži morima u potrazi za kitom, pod uticajem opsesije kapetana Ahaba završava u južnim morima u trodnevnoj poćeri za Bijelim kitom (u mornarskoj predaji poznatiji kao Mobi Dik). Poćera je fatalna za sve članove posade, osim za pripovjedača, običnog mornara Išmajla. Mnogobrojne digresije o istoriji kitolova, mitskim kitolovcima, klasifikaciji i zoološkim karakteristikama kitova, aktivnostima na kitolovcu itd., samo naizgled faktografski potvrđene, što je jedan od čestih Melvilovih pripovjedačkih postupaka, koji upućuje na druge nivoe čitanja, odnosno na tekstualnost autorovih izvora. Figuralni nivo tekstualnosti očitava se u čestoj upotrebi proširenih poređenja i gotovo končetističkih metafora što upućuje na to da je Melvil izvore stila tražio u elizabetanskim dramatičarima (naročito Šekspiru) i esejista, baroknih metafizičkih pjesnika, u biblijskom stilu na način kako ga koriste američki puritanski pisci XVII vijeka.

Drugi je nivo tekstualnosti upotreba žanrovskih obrazaca klasičnih (tragedija, ep, romansa, enciklopedija) i niskih (propovjed, komedija, uokvirena pripovjest) formi, pa se može govoriti o piščevu nadomještanju nedostataka domaće tradicije epske književnosti.

Treći nivo tekstualnosti događa se u procesu čitanja, naime, klasifikacija kitova na način svezaka (folio, octavio, duo decimo) svjedoči o namjeri da se istakne problem interpretacije, da se čitanje kitova usporedi sa čitanjem romana o kitovima. Neizbježne su simboličko-mitske konotacije u radnji: lov na kita varijanta je ubijanja zmaja, što je osnovni motiv mitske potrage. Ahab u takvoj konstalaciji u takvoj konstalaciji zadobija ulogu ekvivalentnu mesijanskom spasioca čovječanstva, a njegova se poćera razotkriva u tragičnoj dimenziji sukoba pojedinca te prirodnih i natprirodnih sila. Međutim, dok Ahab nastoji silom podvrgnuti prirodu ljudskoj vlasti, uporedo se događa Išmailovo podvrgavanje prirode ljudskome, ali kroz znanje. Stvarno putovanje zadobija tako mnogobrojne simboličke i retoričke produžetke. Složenost interpretacije ogleda se u problematizovanom položaju pripovjedača kao istaknute instance teksta: Ismailov položaj, a još više činjenica da je preživio kako bi ispričao, uzima se kao pokazatelj nadvladavanja monološkog, totalitarnog Ahabovog diskursa, ali u većem dijelu romana čini se kako je Ismail uvučen u monomanijačku poćeru te tako osnažuje Ahabov apsolutistički položaj, koji ne mogu narušiti drugi mornari. Roman započinje u gotovo komičnom tonu, s primjesama pastoralnog nagona za bijegom od civilizacije glavnog junaka, Išmaila, i romantično mističnim zovom vode. Do XXII poglavlja pripovijedanje je homodijegetično, a u prvom planu nastojanje lika da prevaziđe egzistencijalnu krizu. Nakon toga Išmail se gubi ali ostaje njegova pozicija središnje svijesti, jer se samo tako mogu motivisati njegovi izleti u Ahabovu unutrašnjost, na pozornici se izvodi Ahabova drama, a sa sobom i svijetom pomireni Ismail postaje tumač, vodič kroz lavirinte analogija između prirode i čovjeka, života i kitolova. Pritom, Ahabov tragični kraj ne znači da Šekspirovski idiom neopozivo gubi u obračunu sa odomaćenim biblijskim idiomom Ismaila, nego ponajprije da Melvil kreativno prerađuje uticaje, da Ismailova potraga za identitetom kreće od napuštanja svijeta do spoznaje vlastitog bića kroz relacijske odnose s drugim i uokviruje Ahabovu solpsističku viziju. Struktura pokazuje kako Ahab izrasta iz Ismaila, a njegova je priča dramatizacija Ismailovih sumnji i potrebe da kontroliše razorne elemnte u sebi. Ismail se suočava sa strahom od praznine i kreće na put radi suočavanja s vlastitim strahom, Ahab takođe odlazi na put, ali da ubije strah u obliku Bijelog kita i negira prazninu. Ismail preživljava jer je u stanju ujediniti iskustvo punoće i praznoće, i shvata višestrukost značenja znakova što odaju cetološka poglavlja. Kroz višestrukost perspektive, neprozirnost znakova (simbolizirana u slici zlatnika pribijenog na jarbol, u kojem svaki mornar čita nešto drugo), mješavinu žanrova, simbolizam i dramtizacija unutrašnjega, tragikomičnost i pripovjedačku autorefleksivnu ironiju, problematizaciju procesa tumačenja/čitanja, Melvil je u Mobi Diku stvorio polivalentnu strukturu koja je nezaobilazna u razvoju američke književnosti, a nagovještava mnogo kasnije postupke.

Izvori

• Dunja Detoni-Dujmić: Leksikon svjetske književnosti; djela, Školska knjiga, Zagreb, 2004, 368-9.