Wp/cnr/Mitar Martinović, divizijar

From Wikimedia Incubator
< Wp‎ | cnr
Wp > cnr > Mitar Martinović, divizijar

Mitar Martinović, divizijar rođen je 20. novembra 1870. godine u Bajicama kod Cetinje od oca Boška Nikova, komandira i perjaničkoga kapetana, i majke Jovane, kćerke popa Mira Boškovića s Orje Luke.

Biografija[edit | edit source]

Završio je 1882. godine državni internat Svetoga Petra na Cetinju (u Cetinsjkome manastiru). Kao državni pitomac određen je u prvu grupu crnogorkih mladića upućenih na školovanje u inostranstvo. Septembra 1882. godine zajedno s još nekoliko crnogorskih mladića, u pratnji književnika i profesora Sima Matavulja, došao je u Italiju. Završio je vojno-kadetsku školu (Collegio militare di San Celso) u Milanu 1886. godine. Dalje školovanje nastavio je u Torinu u kojem je od 1886. do 1889. godine završio Višu vojnu akademiju (Academia militare) s odličnim uspjehom , a potom specijalizaciju na Artiljersko-inžinjerskoj školi (Scuola d'applicazione per le armi d'artiglieria e genio) u Torinu . Smatrao se za najškolovanijeg oficira u Crnoj Gori. U čin potporučnika proizveden je 1889. godine nakon završetka Vojne akademije, a u čin poručnika 1890. godine nakon završetka Artiljerijske aplikacione škole. Nakon završetka školovanja vraća se u Crnu Goru 1890. godine kad stupa na službu u Dvor. Za perjaničkoga kapetana postavljen je 13. juna 1870. godine . U čin artiljerijskoga komandira unaprijeđen je 13. aprila 1891. godine. Od osnivanja Stajaće vojske 1896. godine postavljen je za komandanta njene artiljerije. Formacijski iste godine nalazio se na dužnosti kao prvi komandir u Prvoj brigadi kojom je komandovao brigadir vojvoda Đuro Petrović. Inicijator je i osnivač Artiljerijske škole na Cetinju 1896. godine , a bio je njen komandant u činu komandira. U Artiljerijskoj školi predavao je nekoliko predmeta: ratnu vještinu, disciplinarno pravilo, topografiju i fortifikacije. Kao član pratnje knjaza Nikole često je boravio na stranim dvorovima. Član je pratnje knjaza Nikole prilikom pośete Carigradu avgusta 1899. godine. U čin brigadira proizveden je 14. juna 1902. godine . Za načelnika Artiljerijskoga odjeljenja u Ministarstvu vojnom postavljen je u decembru 1903. godine . Na toj dužnosti ostao je do 17. aprila 1907. godine kad je izabran za ministra vojnog Knjaževine Crne Gore. Ministar vojni bio je od 17. aprila 1907. do 14. septembra 1910. godine. Kao ministar vojni radio je na reorganizovanju crnogorske vojske s plemenskoga ustrojstva na moderni način organizovanja , osnivanju vojnih škola i kurseva, kao i reorganizovanju vojne radionice, osnivanju fabrike eksploziva na Lesendru i fabrike za izradu sukna za vojsku u Danilovgradu u cilju pravljenja uniformi . Za člana Državnoga svjeta postavljen je 7. decembra 1905. godine . Osnivač je Vojne štamparije u novembru 1907. godine . Za vrijeme njegova mandata donešena je 1908. godine „Uredba o formaciji cjelokupne vojske, vojnih ustanova i nadleštava“ i „Uredba o djelokrugu vojnih ustanova i nadleštava“, kao i 1910. godine Zakon o ustrojstvu Crnogorske vojske.

Obavljao je i druge dužnosti, za general-ađutanta Gospodara Crne Gore postavljen je 14. avgusta 1906. godine, a za šefa Dvorske kuće 21. avgusta 1911. godine . Te dužnosti obavljao je do januara 1916. godine. Nakon donošenja Ustava Knjaževine Crne Gore 1905. godine i nastanka prvih političkih stranaka, osnivač je i organizator Prave stranke 1907. godine koja je podržavala dinastiju Petrović-Njegoš . Na izborima održanim 14. novembra 1905. godine izabran je za člana ustavotvornoga saziva Crnogorske narodne skupštine, a u drugome mandatu bio je virilni poslanik u sazivu skupštine 1906. godine kao član Državnoga savjeta. Kao general-ađutant i šef Dvorske kuće pratio je knjaza Nikolu prilikom njegove pośete Rusiji od 30. januara do 23. februara 1912. godine .

Predśednik crnogorske vlade[edit | edit source]

Za predśednika crnogorske vlade (Ministarskoga savjeta) postavljen je 16. juna 1912. godine, a ujedno je bio i ministar vojni i ministar spoljnih poslova Kraljevine Crne Gore. Potpisnik je saveza s Bugarskom, Srbijom i Grčkom. U toku Prvoga balkanskog rata 1912–1913. godine obavljao više funkcija - osim što je bio predśednik Vlade, ministar vojni i ministar spoljnih poslova, bio je komandant Primorskoga odreda koji je imao glavni zadatak da nastupa u pravcu Bar-Vladimir-Skadar, s ciljem zauzimanja Taraboša kao ključne strategijske pozicije Skadra. Član je Krunskoga vijeća kojim je predśedavao kralj Nikola . Primorski odred sastojao se od Katunske, Crmničko-primorske i Riječko-lješanske brigade, brojao je 15 bataljona, s 8.000 vojnika i artiljerijom jačine 34 artiljerijska oruđa. Uz velike gubitke ušao je s Primorskim odredom u Skadar i s pratnjom prisustvovao predaji ključeva tvrđave 25. aprila 1913. godine. Njegova vlada je aprila 1913. godine odbila zahtjev velikih sila da preda Skadar . Nezadovoljan odlukom o povlačenju iz osvojenoga Skadra, pod pritiskom velikih sila njegova vlada podnijela je ostavku. Za šefa Dvorske vojne kuće imenovan je 4. maja 1913. godine, a tu funkciju je obavljao do sloma Crne Gore, januara 1916. godine. U čin divizijara proizveden je 1. februara 1914. godine .

Prvi svjetski rat[edit | edit source]

U Prvome svjetskom ratu 1914–1916. godine obavljao je više dužnosti. Na početku rata 28. jula 1914. godine postavljen je za komandanta Lovćenskoga odreda koji je pokrivala položaje duž primorja i crnogorskoga zaleđa oko 120 km suvozemnoga i 75 km obalskoga dijela. Lovćenski odred sastavljen je od djelova I divizije (tri brigade i 18 bataljona) i djelova II divizije (tri bataljona). Ukupna jačina odreda bila 21 bataljon s oko 8.500 vojnika, 16 mitraljeza i 32 topa. Ubrzo je 20. avgusta 1914. godine zamijenio serdara Janka Vukotića na mjestu komandanta Hercegovačkoga odreda, da bi već 30. avgusta 1914. godine bio postavljen za komandanta novoosnovanoga Drinskoga odreda. Drinski odred djejstvovao je na śeveru do rijeke Prače, a na jugu do Gacka sa zadatkom da štiti lijevo krilo Sandžačkoga odreda. Taj odred pod njegovom komandom vodio je borbe u pravcu Kalinovika na Dobrome Polju i Golubovome brdu 19. oktobra 1914. godine protiv Treće brdske brigade austrougarske vojske jačine 6.000 ljudi . Potom je komandovao odredom u napadu na Foču 3. novembra 1914. godine. Istakao se u ofanzivnim djejstvima prema Sarajevu i Vlasenici . Na položaju komandanta Drinskoga odreda ostao je do kraja decembra 1914. godine, kad je u Nikšiću predao dužnost brigadiru Milutinu Vučiniću. Nakon toga, 14. aprila 1915. godine određen je za stalnoga vojno-diplomatskog predstavnika Crne Gore u Vrhovnoj komandi ruske vojske na čijem čelu se nalazio veliki knez Nikolaj Nikolajević Romanov u Sankt-Peterburgu. Kao vojni delegat Crne Gore omogućio je upućivanje značajne materijalne pomoći Crnoj Gori. Obilaskom snaga u Kijevu izdjejstvovao je upućivanje u Crnu Goru 32 topa . Njegovo upućivanje, a kasnije i rad i boravak u Vrhovnoj komandi imao je brojne pokušaje sprečavanja . Na ovoj dužnosti ostao je do 14. decembra 1915. godine, a 16. decembra se vratio u Crnu Goru . Nakon povratka iz Rusije kratko je bio na raspolaganju, da bi 5. januara 1916. godine bio postavljen za komandanta Kotorskoga odreda, koji je formiran tako što je podijeljen Lovećnski odred, s kojim je učestvovao u odbrani Lovćena. Kotorski odred zahvatao je front od Krsca do Grahovske ploče ukupne širine 32 km, jačine tri brigade s 1.770 vojnika. Na toj dužnosti ostao je do 17. januara 1916. godine. Prisustvovao je savjetovanju na Kruševcu na kojem je bio prisutan i kralj Nikola 19. januara uoči sloma Crne Gore. Nakon austrougarske okupacije pregovarao je s brigadirom Radomirom Vešovićem o podizanju ustanka. Interniran je jula 1916. godine preko Kotora zajedno sa serdarom Jankom Vukotićem u logor Vajdhofen na Taji. Ubrzo je premješten u logoru Karlštajn, na spisku interniraca nalazi se pod rednim brojem 57 kao divizijar . Kad je u jesen 1917. godine formiran odbor Crnogorskoga crvenog krsta izabran je za predśednika, a u novembru 1918. godine izabran je za predśednika tek osnovanoga komiteta logora Karlštajn . Kod logorskih vlasti zalagao se za oslobađanje civila i penzionisanih oficira. Potpisnik je telegrama koji je u martu 1918. goidne upućen kralju Nikoli povodom smrti knjaza Mirka u Beču. Prisustvovao je sahrani knjaza Mirka u Beču 6. marta 1918. godine.

Poslijeratno doba[edit | edit source]

Pri kraju austrougarske okupacije zdravlje mu je bilo narušeno i dopušteno mu je da ode u Ulcinj na liječenje . Nakon oslobođenja 1918. godine izabran je za člana Narodnoga vijeća u Crnoj Gori. Zalagao se za konfederativno uređenje buduće državne zajednice . U Vojsku Kraljevine SHS primljen je 23. aprila 1919. godine u činu divizijskoga generala. Raspoređen je u komandi Prve armije na raspolaganju, u odsustvu njena komandanta bio je zastupnik Prve armije. Jedno vrijeme bio je i pomoćnik komandanta armijske oblasti . Na lični zahtjev penzionisan je 20. juna 1921. godine i preveden u rezervu . Penzionerske dane proveo je u svojoj kući u Beogradu, a kraće vrijeme u kući u Dobroti u Boki Kotorskoj. Član je Društva za proučavanje istorije Crne Gore od njegova osnivanja 1934. godine u Beogradu, kao i Društva za čuvanje gusala i njegovanje narodne pjesme koje je formirano aprila 1940. godine u Beogradu, kad je izabran za njegova predśednika . Period okupacije 1941–1944. godine proveo je u Beogradu.

Poslije Drugog svjetskog rata[edit | edit source]

Nakon Drugoga svjetskog rata uradio je dva pronalazačka projekta „Avionsku šrapnelsku bombu s eksplozijom u vazduhu“ 1949. godine i „Daljomjer – pantograf“ 1951. godine . Napisao je više knjiga među kojima: „Uputstvo vojničkom starješinstvu za vaspitanje vojske u vojnom duhu i disciplini“ (štampanoj na Cetinju 1900. godine), memoarske spiske, Ratne godine 1912–1916 (objavljeni 1996), „Ratnu istoriju Crne Gore od bitke na Carevom lazu“ (u rukopisu) brojne članke itd. Umro je 11. februara 1954 godine u Beogradu, a sahranjen je uz vojne počasti na beogradskome groblju u Aleji Velikana. Po njegovoj izričitoj želji njegovi posmrtni ostaci 13. oktobra 1968. godine prenešeni su njegovo rodno mjesto Bajice i onđe sahranjeni.

Porodica, odlikovanja[edit | edit source]

Zasnovao je brak s Milicom, kćerkom Stevana vojvode Iva Radonjića, s kojom je imao tri sina i pet kćerki. Njegov najstariji sin Drago (1897–1917) školovao se na Vojnoj akademiji, tokom Prvoga balkanskog rata nalazio se u štabu svoga oca na Skadarskome frontu. Umro je od posljedica bolesti dobijene usljed austrougarske okupacije, a sahranjen je u San Remu. Drugi sin Boško umro je 1903. godine od godinu dana, a Vasilije (1902–1970) završio je Višu vojnu akademiju i bio je oficir Vojske Kraljevine Jugoslavije. Marija (1899–1946) udata je za diplomatu Jovana Aleksića, Olga (1901–1977) za industrijalca Đoka Dunđerskog, Jovana za vajara Milojka Tomića, Vjera (1909–1989) za bankara Milenka Jovanovića i Jelena (1911–1994) za Radoja Prelevića . Nosilac je brojnih najviših domaćih i stranih odlikovanja, između ostalih: crnogorskih  Zlatne medalje za hrabrost (Obilića medalje), Ordena knjaza Danila za nezavisnost Crne Gore I stepena, Srebrne medalje za hrabrost, Medalje za revnost, Jubilarne medalje; srpskih  Ordena Karađorđeve zvezde s mačevima, Belog orla, Takovskog krsta, Ordena Jugoslovenske krune; francuskog Ordena Legije časti II stepena; austrijskih - Ordena Franca Jozefa II stepena, Ordena gvozdene krune I stepena, ruskih Ordena Svetog Đorđa, Ordenom Sv. Stanislava I stepena, Ordena Sv. Ane I stepena, Ordena Sv. Vladimira s mačevima III stepena; grčkog Ordena Spasitelja I stepena, Ordena italijanske krune I stepena; turskog Ordena Osmanlije I stepena, Medžedije; bugarskog  Ordena za vojne zasluge I stepena; rumunskog Ordena Kralja Karla Prvog I stepena, itd. Spomenik mu je podignut na Cetinju ispred nekadašnjega Vojnog stana, a sadašnjega Sportskog centra.

Poveznice[edit | edit source]

Izvori[edit | edit source]

  • Martinović Srđa, Generali Knjaževine i Kraljevine Crne Gore, FCJK, Cetinje, 2016.