Wp/cnr/Milinko Đurović, general-pukovnik

From Wikimedia Incubator
< Wp‎ | cnr
Wp > cnr > Milinko Đurović, general-pukovnik

Rođen je, 15. aprila 1910. godine, u selu Zagrad kod Nikšića u porodici Đura Đurovića.

Biografija[edit | edit source]

Gimnaziju je završio u Nikšiću, a Pravni fakultet u Beogradu, na kojem je diplomirao 1938. godine. Odmah po dolasku na Beogradski univerzitet uključio se u studentski revolucionarni pokret. U toku studija bio je dugo predśednik Opšte studentske menze i predśednik Ekonomskog odbora studenata i član Akcionog odbora studentskih stručnih udruženja. Zbog svojih aktivnosti u borbi za studentska prava, autonomiju Univerziteta kao i bolje uslove studija siromašnih studenata, brzo je došao u red najzapaženijih aktivista Beogradskog univerziteta. U članstvo KPJ primljen je 1936. godine. Zbog učešća u demonstracijama na univerzitetu više puta je hapšen i proganjan. Tokom 1937. godine bio je angažovan u Mjesnom komitetu KPJ u Beogradu, u svojstvu instruktora obilazio je partijske ćelije sastavljene od radnika i objašnjavao pitanja iz teorije marksizma i prakse radničkog pokreta. Nakon što je 1938. godine diplomirao, po partijskom zadatku je ostao u Beogradu. Kako bi imao legalan status u Beogradu, prijavio se kao advokatski pripravnik kod jednog advokata, simpatizera KPJ. U tom periodu bio je angažovan u radu s privatnim namještenicima i u Udruženju advokatskih pripravnika, u kome je 1939. godine formirana partijska ćelija, čiji je sekretar bio sve do hapšenja 1940. godine. Na početku 1938. godine biran je za sekretara Rejonskog komiteta KPJ Savski venac, a u proljeće 1939. godine, na Mjesnoj konferenciji, izabran je za člana Mjesnog komiteta KPJ za Beograd. Na toj dužnosti ostao je do hapšenja, sredinom ljeta 1940. godine. Nakon četrdesetodnevnog zatvora i policijske istrage u beogradskom zatvoru „Glavnjača“ i petomjesečnog istražnog sudskog zatvora na Adi Ciganliji, izveden je pred Državni sud za zaštitu države, ali je usljed nedostaka dokaza bio oslobođen. Kao član Mjesnog komiteta KPJ za Beograd, bio je u rukovodstvu demonstracija od 14. decembra 1939. godine. Učestvovao je kao delegat na Kongresu antifašističke omladine Evrope u Parizu, na kome je održao referat „O socijalnom položaju studenata, o njihovom organizovanju i borbi za pobošljanje ekonomskog položaja“. Godine 1935. i 1938. godine u vrijeme parlamentarnih izbora, politički je radio u Nikšićkom srezu, kada je pomagao u agitaciji za Udruženu opoziciju. Učestvovao je, 1938. godine, u organizaciji i rukovođenju septembarskih demonstracija u Nikšiću protiv Milana Stojadinovića, zbog čega je u odsustvu bio osuđen na mjesec dana zatvora.

Prvi svjetski rat[edit | edit source]

Početak Aprilskog rata, 1941. godine ga je zatekao u Beogradu. Istog dana, po odluci KPJ, s većom grupom komunista, pješke je krenuo prema Avali. Sve do Lazarevca bezuspješno su se javljali vojnim komandama za dobrovoljce, ali su bili odbijani. Nakon nekoliko dana, stigao je s desetak drugova u Nikšić, u kojem ga je zatekla kapitulacija Jugoslovenske vojske. Nakon okupacije Jugoslavije, ostao je u Crnoj Gori i stavio se na raspolaganje Pokrajinskom komitetu KPJ za Crnu Goru i Boku. Po odluci Pokrajinskog komiteta bio je upućen je u Nikšićki srez, kao instruktor u partijskim i vojno-političkim pripremama oružanog ustanka. Polovinom juna 1941. godine, upućen je u Beograd u cilju dobijanja uputstava za rad po liniji Narodne pomoći. U Beograd je stigao 22. juna, i povezao se sa Svetozarom Vukmanovićem Tempom, od koga je, za PK KPJ za Crnu Goru, dobio dva primjerka Proglasa CK KPJ od 22. juna 1941. godine. Kada su jula 1941. godine pri PK KPJ za Crnu Goru formirani Okružni komiteti, imenovan je za člana Okružnog komiteta KPJ za Nikšić, čija je teritorija obuhvatala Nikšićki i Šavnički srez i zapadno područje Boke Kotorske. U toku Trinaestojulskog ustanka radio je na stvaranju ustaničkih jedinica koje su za kratko vrijeme oslobodile čitavu teritoriju OK KPJ za Nikšić, izuzev uskog primorskog pojasa, grada Nikšića i Vilusa. Poslije sloma ustanka i prodora jakih okupatorskih snaga u Nikšić, Šavnik, Žabljak i Grahovo, krajem jula 1941. godine, radio je na sprječavanju panike među ustaničkim snagama i među narodom. Ovo je rezultiralo ponovnim pokretanjem oružane borbe tokom septembra, a već u oktobru je bio formiran Durmitorski partizanski odred, za čijeg je političkog komesara bio imenovan Milinko. Na Okružnoj izbornoj partijskoj konferenciji KPJ za Nikšić, 15. oktobra 1941. godine, podnio je politički referat. Na toj konferenciji je bio izabran Okružni komitet koji je imao sedam članova. U toku oktobra i novembra 1941. godine ponovo je bila oslobođena skoro čitava teritorija nikšićkog okruga, osim uskog primorskog pojasa, Grahova i Nikšića. Brojno stanje Durmitorskog odreda naglo je raslo, pa je bio podijeljen na Nikšićki i Durmitorski odred. Milinko je tada postao politički komesar Nikšićkog partizanskog odreda. U jesen i zimu 1941/42. godine jedinice nikšićkog odreda su postigle velike uspjehe u borbama oko Nikšića, Grahova i u Boki kotorskoj. Odred je davao stalnu pomoć suśednim i drugim jedinicama u Crnoj Gori, a posebno onima u istočnoj Hercegovini. Kada je počela ozbiljna kriza na području Komskog partizanskog odreda, Milinko je kao iskusan vojni i politički rukovodilac, postavljen za političkog komesara Udarnog bataljona, prve partizanske udarne jedinice u Crnoj Gori. Ovaj bataljon je, za nekoliko dana, energičnim dejstvima potisnuo neprijateljske snage sa teritorije Rovaca i Prekobrđa, i izbio na Štavanj, na pravcu Lijeve Rijeke. Početkom aprila, vraćen je na dužnost političkog komesara Nikšićkog odreda, a krajem mesjeca postavljen je za političkog komesara Durmitorskog odreda. Na ovoj dužnosti ostao je do povlačenja partizanskih snaga s durmitorskog područja i ponovo se vratio u Nikšićki odred. Kada je juna 1942. godine formirana Peta crnogorska brigada, kratko vrijeme je bio zamjenik političkog komesara, a potom član Politodela brigade. U borbama na Tromeđi, i u vrijeme boravka Pete crnogorkse brigade i Hercegovačkog odreda u rejonu donjeg toka Sutjeske, radio je sređivanju jedinica i partijskih organizacija brigade. U vrijeme proboja Pete crnogorske brigade, Hercegovačkog odreda, bolnice i zbjega od Vrbnice do Prozora, dao je znatnu pomoć Štabu brigade i štabovima bataljona. Kao politički komesar Operativne grupe bataljona, imao je značajnu ulogu u prvom oslobođenju Fojnice, septembra 1942. godine. Početkom oktobra iste godine, s Blažom Jovanovićem i grupom od 14 partijskih radnika, CK KPJ ga je uputio na partijski rad u Crnu Goru. Do proljeća 1943. godine, u izuzetno teškim uslovima, radio je ilegalno na nikšićkom području, kao član OK KPJ za Nikšić. Tokom Pete neprijateljske ofanzive imenovan je za rukovodioca Politodela Druge dalmatinske udarne brigade. U jesen 1943. godine imenovan je za rukovodioca Politodela Druge proleterske divizije, a za njenog političkog komesara komesara juna 1944. godine. Na ovoj dužnosti ostao je do oslobođenja Kraljeva. Tada je od CK KPJ imenovan za instruktora Pokrajinskog komiteta KPJ za Srbiju. Kada je polovinom januara 1945. godine počela balistička pobuna na Kosovu i Metohiji, bio je upućen tamo kao delegat CK KPJ. Kada je ubijen sekretar Oblasnog komiteta KPJ za Kosovo i Metohiju Miladin Popović, do Izborne konferencije vršio je dužnost sekretara Oblasnog komiteta.

Poslijeratni period[edit | edit source]

Nakon rata, prvo je bio pomoćnik načelnika Političke uprave JA, a od aprila 1947. do 1949. godine politički komesar armije i Sarajevske vojne oblasti. Od 1949. do 1953. godine zamjenik je načelnika Glavne političke uprave JA. Od 1955. do 1965. godine bio je načelnik je Vojno-izdavačkog zavoda. Završio je Višu vojnu akademiju JNA. U čin general-pukovnika unaprijeđen je 1963, a penzionisan je 1965. godine. Bio je član Opunomoćstva CK KPJ za JNA od njegovog osnivanja do 1953. godine. Na Šestom i Sedmom kongresu SKJ biran je za člana Revizione komisije SKJ.

Napisao je više tekstova i rasprava s tematikom iz NOR i o radu partijskih organizacija. Bio je urednik Zbornika  Sutjeska, Četrdeset godina KPJ i Peta proleterska. Dva njegova teksta nagrađena su od Sekretarijata za narodnu odbranu, a kao urednik zbornika śećanja Sutjeska nagrađen je od Saveznog odbora SUBNOR Jugoslavije. Od 1962. godine bio je predśednik Redakcije Istorije Crne Gore. U dva saziva Skupštine SR Crne Gore bio je narodni poslanik. Umro je 3. decembra 1988. godine u Beogradu i sahranjen je u Aleji narodnih heroja na Novom groblju.

Odlikovanja[edit | edit source]

Nosilac je Partizanske spomenice 1941. i drugih jugoslovenskih odlikovanja, među kojima su – Orden ratne zastave, Orden partizanske zvezde sa zlatnom zvezdom i dr. Ordenom narodnog heroja je odlikovan 13. jula 1952. godine.

Poveznice[edit | edit source]

Izvori[edit | edit source]

  • Martinovic, Srdja, Crnogorska vojna elita JNA ‎1943-1992, Matica, br. 70, Podgorica, 2017, str. 543-658.