Wp/cnr/Marko Borozan

From Wikimedia Incubator
< Wp‎ | cnrWp > cnr > Marko Borozan
Jump to navigation Jump to search

Marko Borozan (Bokovo, Cetinje, 26. februar 1909 – Cetinje, 28. mart 1967)[1][2] je crnogorski vajar.

Biografija[edit]

Marko Borozan je rođen u selu Bokovo, kod Cetinja, 26. februara 1909. godine. Roditelji, Krcun i Marija, zemljoradnici, nijesu željeli da njihov sin vodi teški seljački život. Osnovnu školu Marko završava u Dobrskom selu, a učiteljsku školu, 1932. godine, na Cetinju. Kako nije bilo slobodnih učiteljskih mjesta, Borozan prvi posao prosvjetnog radnika dobija u selu kod Kičeva, u Makedoniji. Zbog svojih socijalnih i komunističkih ideja, biva proganjan od tadašnje vlasti i vraćen za učitelja u Grbalj. Na crnogorskom primorju je radio sve do početka Drugog svjetskog rata.

Već prvih julskih, ustaničkih dana, priključuje se partizanskim jedinicama i učestvuje u prvim borbama. Nakon Pljevaljske bitke, aprila 1942. godine, biva zarobljen. Italijanski vojni sud ga osuđuje na smrtnu kaznu, koja je preinačena u 101 godinu robije. Kaznu je izvršavao u italijanskom zatvoru u Lećeu (Lecce, Kalabrija). 1943. godine, Borozana, kao i druge zarobljenike, oslobađaju saveznički vojnici, a on se vraća u Jugoslaviju. Prebacuje se na Vis i priključuje 25. dalmatinskoj diviziji, a u Trstu dočekuje kraj rata.

Po povratku na Cetinje, radi u ministarstvu prosvjete i prati oblast kulturne problematike. Vlasti ga upućuju u Prag, đe je bio vaspitač crnogorske omladine koja se školovala u Čehoslovačkoj. Na Akademiji primijenjenih umjetnosti u Pragu, upisuje studije vajarstva, i u periodu od 1946. do 1948. godine pohađa katedru koju su vodili profesori Jaroslav Horejac i Bedžih Štefan. Tih godina upoznaje mladu Čehinju Jarmilu, sa kojom se kasnije seli na Cetinje, đe se porodica, proširena sa troje đece, i trajno nastanila.

Od 1948. godine i povratka u Crnu Goru, Borozan na Cetinju radi kao sekretar Centralne narodne biblioteke Crne Gore, đe je bio zadužen za prikupljanje umjetničkih djela sa jugoslovenskih prostora i pripremanje osnivanja Umjetničke galerije. Tada skupljena djela, čine temelj današnjeg umjetničkog muzeja na Cetinju. Nakon otvaranja Galerije, 1950. godine, postavljen je za sekretara Galerije, a 1967. godine za direktora.

Umro je na Cetinju 28. februara 1967. godine, u 56. godini života.

Stvaralaštvo[edit]

Školovanje na Akademiji u Pragu ostavilo je pečat na Borozanove prve radove. Djela iz tog perioda uglavnom su portreti i nekoliko slobodnih skulptura. U pojedinim radovima pojavljuju se elementi i tedencije novog shvatanja forme skulpture. Borozan pojednostavljuje oblike i skulpture oslanja na čvrsto jezgro, čime je postizao zatvorenu formu. Tih godina nastaju prvi vajarski radovi, koji su školski, realistični i smireni. Najreprezentativnije prve skulpture su: Kamena s ramena i Mislilac.

1954. i 1955. Borozan stvara skulpture sa izraženim interesovanjem za kubizam. Površine su izlomljene, ipak, precizno ograničavaju prostor. Geometrizam izražen u ovom periodu, počeo je ublažavati već od 1956., kada je najčešće vajao ženske aktove, ali i figure životinja kao i figure sa motivima iz Narodnooslobodilačke borbe.

Monumentalne figure nijesu Borozanu pružale mogućnost da definiše prostor, pa je to i bio razlog što se opredjeljuje za novu formu - kruga i nategnutog luka. Najznačajnija Borozanova djela urađena su baš u dinamičnom ritmu ovih formi.

„Život je neprestani pokret za mene i zato kroz kružne linije nastojim da to bitisanje što više naglasim, čuvajući čisti izraz“, govorio je Borozan.

Od 1957. godine član je Udruženja likovnih umjetnika Crne Gore i redovno izlaže na izložbama te asocijacije.

U Klubu kulturnih i javnih radnika na Cetinju priredio je prvu samostalnu izložbu. „Ovom izložbom, Borozan je pokazao znatnu koherentnost umjetničkog stava i određenog skupljačkog stila, jednostavnost oblika, čvrstu formu, ekspresivan pristup modulaciji, odsustvo detalja, naglašavanje figure u pokretu.“, povodom izložbe je izjavio slikar Nikola Vujošević.

  • Skulptura Ranjeni jelen iz 1958. godine, najbolje odražava umjetnički razvojni put Marka Borozana. Dinamički ritam nije ni u formi kruga niti zategnutnog luka, nego u njihovom spiralnom kombinovanju. Dostigao je ravnotežu u radu i veoma plastično dočarao bol ranjene životinje, skrhane ljudskom bahatošću. Skulptura je urađena u bronzi.

Borozan je bio izuzetno vezan za prirodu; dane je provodio u Katunskoj nahiji, susretao se sa gorštacima stopljenim sa sivim kršom. Gledao je let orla, gavrana i galeba. Posmatrao je živi svijet i kasnije ga prenosio u drvo, gips ili mermer. Skulpture životinja zauzimale su posebno mjesto u njegovom stvaralaštvu. Komplikovane probleme rješavao je jednostavnim zahvatima, težio je čistoti oblika i volumena, obilno stilizujući.

  • Gavran je tužni usamljenik na grebenu i vjetrometini. U taj rad unio je radoznalost, skulptursku snagu, ośećajnost. Toplom i mirnom linijom oblikovao je figure životinja, ističući njihovu eleganciju i umiljatost. Takav je i Bijeli medvjed izrađen u mermeru.

Tragiku i dramatiku rata koje je iskusio, jednostavnim izrazom i blago stilizovano, prenosio je na radove sa ratnom tematikom.

  • U skulpturi Žrtva rata, neutralisao je detalje, sveo ih na najmanju moguću mjeru. Blagim, harmoničnim i stilizovanim linijama, postigao je izuzetnu izražajnost.
  • Skulptura Ranjenika, visine svega 70 cm, prikazuje borca partizana koga je u jurišu zaustavio neprijateljski metak. Isturene grudi pritišće lijeva ruka, dok u desnoj čvrsto drži pušku. Glava je zabačena unazad, a cijelo tijelo je izvijeno u luk, dok dva kraka kabanice prkosno strše naprijed.

„Nastojao sam da figuri dam dinamičan izraz, ispunjen životnom istinitošću“, govorio je o ovoj skulpturi.

Rješavajući suštinski problem forme, Borozan se opredjeljuje za jednostavne, jasne i čiste linije i površine. Nenaslanjajući se na znanja stečena na praškoj akademiji, istražuje, uprošćava i modernizuje u skladu sa ličnim ośećanjima i afinitetima. Ogolijevajući strukturu, analizirajući ljudsko tijelo, došao je do jednostavne modulacije. Portreti, za koje su mu nekada modeli bili prijatelji, nose psihološke i fizionomske osobine. U portretima je nastojao da dopre do unutrašnjeg svijeta svake portretisane ličnosti.

  • U portretu Ratka Đonovića vidljiva je čvrsta i prisna veza vajara i portretisanog.

Portrete je izložio na drugoj samostalnoj izložbi u Nikšiću 1962. godine.

Borozan je radio u drvetu (birao je orah i maslinu), kamenu, glini, bronzi i mermeru. U kamenu i drvetu pravio je čvrste i stamene pune skulpture, dok je u glini modelovao, više maštao i stilizovao. Stvarao je uglavnom skulpture manjih dimenzija; za veće i zahtjevnije radove nije imao ni dovoljno prostora ni dovoljno sredstava.

O njegovom djelu su rekli[edit]

  • Pjesnik Dragutin Vujanović: „Marko Borozan je izuzetan umjetnički čovjek koji je kao stradalnik vajao stradalnike, logoraše, invalide i borce. U njegovim skulpturama uvijek je bila jasna linija bola. U svoje vajarstvo Borozan je suptilno unosio proživljeno.“
  • Slikar Gojko Berkuljan, bio je veliki prijatelj sa Markom Borozanom i povodom njegove smrti izjavio: „Marko je katkad ostavljao utisak malo neobičnog čovjeka. Uistinu, bio je tako jednostavan a sa tako bogatim unutrašnjim životom koji je uplitao i u svoju skulpturu. Znao je da ośeti invalida borca jer mu je bio drug, materinstvo jer je bio odan roditelj; znao je da iz duše u kamen udahne ljubav prema prijatelju.“

Samostalne izložbe[edit]

  • 1958. – Klub kulturnih i javnih radnika, Cetinje
  • 1958. – Narodno pozorište Titograd,
  • 1963. – Foaje Narodnog pozorišta, Nikšić
  • 1963. – Narodno pozorište, Titograd
  • 1967. – Foaje Pokrajinskog pozorišta, komemorativna izložba, Priština
  • 2009. – Plavi dvorac, Narodni muzej Crne Gore, retrospektivna izložba, Cetinje[3]

Izvori[edit]

  • Likovna umjetnost, Marko Borozan, obrazovna emisija RTCG (proizvodnja Obrazovni program Radio Televizije Crne Gore u saradnji sa Branislavom Borozanom; urednica Mirsada Sredanović, stručna konsultantkinja Ljiljana Zeković)

Reference[edit]

  1. Marko Borozan - biografija (Montenegrina)
  2. Ljiljana Zeković, Ispovijest ruke i duše (Marko Borozan) (Montenegrina)
  3. Retrospektiva Marka Borozana