Wp/cnr/Lovro Dobričević

From Wikimedia Incubator
< Wp‎ | cnrWp > cnr > Lovro Dobričević
Jump to navigation Jump to search

Lovro Dobričević[1], najveće je ime u slikarstvu crnogorskog i istočnojadranskih prostora XV vijeka.

Biografija[edit]

Najstarijem slikarskom sloju kotorskoga živopisa XV vijeka pripadaju freske u Crkvi Sv. Mihaila. Mada cio slikarski kompleks još nije očišćen od docnijih nanosa i premaza, na osnovu razjašnjenih fragmenata i pojedinih likova, kao što su Hristos u apsidi, jedan svetitelj na istočnoj i figura Sv. Mihaila, na južnoj strani, da se zaključiti da je u pitanju najstariji sloj gotičke ikonografije u Kotoru, što se vidi po svijetlim prelivima i tankom nanosu boja na očišćenim scenskim fragmentima. Tadašnje kotorsko slikarstvo tek dobija na značaju pojavom Lovra Dobričevića, jednoga od trojice sinova uglednoga kotorskog građanina Marina Dobričevića. Lovro je rođen oko 1420. godine. Slikarstvo je usavršavao u Veneciji, kod tamošnjega velikog majstora Mikela Đambona. Po povratku sa studija Lovro je otvorio u Kotoru slikarsku radionicu. Brzo se pročuo, pa je k njemu došao Dubrovčanin Matko Junčić, u Kotoru već poznati slikar po mnogim djelima od kojih u ovome gradu, izgleda, nije ništa sačuvano. Njih dvojica su 1448. godine potpisali ugovor da izrade veliki poliptih za glavni oltar dominikanske crkve u Dubrovniku. Vjeruje se da je glavne slikarske scene za taj poliptih izradio Dobričević, dok se Junčić više posvetio izradi duboreznih elemenata, jer u duboreznoj vještini nije zaostajao u odnosu na slikarski izraz. Svi ikonografski segmenti, koje je Dobričeić naslikao na dubrovačkom dominikanskom poliptihu posredno svjedoče da je bio đak Đambona i Jakoba del Fiora, da se ugledao na te prekomorske majstore palete. Na njegovim figurama dolazi do izraza reljefnost lica u spoju s čvrstoćom draperije i pozlatom odjeće – sve u sinhronizaciji s razgovjetnim i jasnim crtežom. Svojim izrazom njegovi se likovi javljaju u gotičkoj vizuri. To se doduše manje vidi na likovima mlađih svetitelja, koji svojom pojavom poetičnije djeluju. Stariji pak sveci dati su u naglašenome gotičkom naturalizmu. Radi se, dakle, o simbiozi gotičko-renesansnih stilskih elemenata, o umjetničkoj pojavi koja je snažno zapljusnula područje istočnoga Jadrana, ostavivši neizbrisive tragove i u onovremenome kotorskom slikarstvu. Naravno, Dobričević još nije bio dovoljno vješt da u stilsko-kolorističkom izrazu stvori čistu iluziju dubine prostora pomoću preliva boja; snaga njegova izraza je u prefinjenome modelovanju, u reljefnoj oštrini, u smislu za dekorativno uopštavanje. Bio je to slikar snažne vokacije i velikih mogućnosti, što potvrđuju njegovi docniji radovi iz kojih zrači njegov veliki talent. Analizirajući njegov umjetnički rast, stručnjaci smatraju da je odmah iza dovršenja fanjevačkoga poliptiha naslikao znamenitu Gospu od Škrpjela, za njeno tek sagrađeno svetilište. Postoji nepodijeljeno mišljenje u nauci da je ta ikona po umjetničkome dometu i nadahnuću izuzetno slikarsko ostvarenje u istočnojadranskoj zoni XV vijeka. Bogorodica je predstavljena kako śedi na Mjesečevu srpu držeći maloga Hrista na desnoj ruci, a lijeva joj je u pokretu prema njemu. Nanosi više boja besprijekorno su izvedeni rukom pravoga majstora, s ispoljenim smislom za idealizaciju oblika i osmišljavanje ljepote, ali uz još uvijek vidljive primjese gotičkih odbljesaka. Proučavaoci Dobričevićeva djela smatraju da su freske koje je radio u Uspenjskoj crkvi u Savini nastale možda naporedo s peraškom Gospom od Škrpjela, jer su likovi Bogorodice sa savinskih fresaka mnogo nalik na ovu.

Rad na ukrašavanju dubrovačkoga franjevačkog oltara trajao je više godina upravo jer je Dobričević radio paralelno na više strana. Zavređuje da se pomene njegov novi angažman u Dubrovniku 1455. godine, kad je s domaćim plemićem Alvizom Đurđevićem sklopio ugovor o izradi još jednoga raskošnog poliptiha za tamošnju franjevačku crkvu, sa svetiteljima na zlatnim poljima. Nažalost, od čitave kolekcije njegovih svetitelja s toga poliptiha, sačuvana je jedino figura s predstavom Sv. Vlaha. Ta se slika nalazi u zbirci franjevačkoga samostana. Lik dubrovačkoga zaštitnika dat je na njoj s bijelom mitrom na glavi i crvenom biskupskom odeždom. Predstavljen je u stojećemu stavu. U lijevoj ruci ima maketu Dubrovnika i biskupski štap, dok desnom rukom blagosilja. Jasno se zapaža da je umjetnik, radeći na ovoj slici, ispoljio znake napuštanja gotičkoga stilskog izraza. To njegovo nastojanje ogleda se u mekoći modelovanja, u ispoljenoj težnji za naglašavanje realističkih elemenata i potenciranje ideala ljepote. Ima mišljenja da je takav zaokret kod Dobričevića uslijedio nakon njegova ponovnog boravka u Veneciji, o kojemu se nema puno podataka.

Prelazak u Dubrovnik[edit]

Godine 1459. Dobričević se preselio iz rodnoga Kotora u Dubrovnik. Kao slikar od formata i ugleda osnovao je u novoj sredini slikarsku radionicu, okupljajući oko sebe mnoge saradnike i učenike. Posredstvom njegova ateljea vršene su mnoge narudžbine za oslikavanje spomenika u gradu Sv. Vlaha i na mnogim drugim stranama. Ugovorenih poslova bilo je na pretek. Nadzor nad izvođenjem vršio je on sam, istovremeno lično radeći na poslovima najsloženije i najsuptilnije umjetničke kreacije (inkarnati figura). Nažalost, iz bogatoga fonda djela što ih je produkovala njegova ekipa saradnika nije sačuvano gotovo ništa, osim poliptiha u crkvi Gospe na Dančama. To je djelo osobito važno jer potvrđuje njegovo prihvatanje stilskih inovacija. Slika Bogorodice koja krasi poliptih crkve na Dančama, posvećene istoimenome patronu (Sv. Mariji), djelo je takvoga formata koje reprezentuje već nedvosmislenoga renesansnog slikara, koji ośeća i upija nova pulsirajuća nadahnuća u slikarskome izrazu. Dobričević ne samo što želi već i uspijeva da ide u korak s vremenom, da stilsko-motivskim inovacijama utisne pečat svojem najnovijem umjetničkom poglavlju. Svi vidovi njegova raskošnog talenta došli su do izražaja u Bogorodici naslikanoj usred poliptiha na Dančama. Na slici je Bogorodica s malim nagim Hristom uspravljenim na majčinom krilu, koji se jednom rukom prihvata za majčin okovratnik, a drugom se pridržava za palac njene lijeve ruke. U vijencu na Bogorodičinoj glavi poređane su sitne anđeoske glavice, a dolje, niže od Bogorodičine figure, muziciraju dva anđela, jedan na harfi, a drugi na orguljama. U trouglastome polju iznad majke i sina lebdi poprsje Boga-oca opkoljena borovima anđeoskih činova. Nebeski otac nosi na grudima goluba Sv. Duha koji prenosi blagoslov. Sa strana Bogorodice, postavljeni u dva reda, stoje svetitelji Julijan i Nikola, a ispod njih Vlaho i Antun Padovanski. Dobričevićev poliptih na Crkvi u Dančama sav je u naboju renesansne izražajnosti. Ima, istina, u tim slikama prizvuka ikonografske učenosti, ali Dobričevićeve figure su životne, pune optimizma, želje za samoiskazivanjem, što ovozemaljskom životu daje smisao i punoću. Najsuptilnijom slikarskom konverzacijom veliki umjetnik pokazuje da je duboko uplovio u vode renesanse, što, razumije se, ne znači da se u pojedinim detaljima još ne prepoznaju obrisi gotičkih tragova.

Svi su izgledi da se Dobričević bavio i slikarskom minijaturom. U mletačkoj biblioteci Marćana čuva se jedan rukopis sastavljen na temu legende o kotorskome patronu Sv. Tripunu, koji je bio završen 1466. godine. Fabula tekstualnoga pripovijedanja propraćena je desetinama minijatura datim na cijelim stranicama. Mnogi likovi svetitelja, anđela, Bogorodice, niz modelacija, nanosa boja i drugo, toliko su nalik na Dobričevićeve analogne elemente, kao da su „prenešeni“ s njegovih kompozicija dubrovačke faze stvaralaštva. Ukoliko, zaista, njemu pripadaju, moglo bi se ustvrditi da pomenute minijature ni u čemu ne zaostaju, ako nijesu čak i bolje od njegovih drugih slikarskih djela.

Škola[edit]

O Lovru Dobričeviću nema vijesti poslije 1478. godine. Kotorsko i dubrovačko slikarstvo ostalo je bez svojega barda. Ali škola koju je on stvorio nastavila je još izvjesno vrijeme da živi. Zapravo, tim koji je bio oko sebe okupio nastavio je da slika po ugledu na njega. Tu grupu sačinjavali su njegovi sinovi Marin i Vicko, a od ostalih poznatiji su braća Đurađ i Pavle Bazilj. Od slikarskoga djela njegova starijeg sina Marina nije ništa ostalo. Mlađi sin Vicko izradio je oltarsku palu franjevačke crkve u Cavtatu. U dobroj mjeri, radeći na tome pozamašnom i složenom poslu, ugledao se i na prekomorske muranske slikare Vivarinije, posebno na mlađega brata Bartolomea. Vicko je, vjerovatno po očevu nagovoru, bio postigao saglasnost s Vlatkom Hercegovićem da živopiše crkvu Manastira Tvrdoš kod Trebinja, po čemu mu je za uzor mogla poslužiti Lovrova živopisna projekcija Uspenjske crkve u Savini. U samome Kotoru Lovrovo slikarstvo nastavili su braća Bazilji. Stariji Đurađ gotovo da se i nije odvajao od Lovra, što je osobito karakteristično za njegovu dubrovačku fazu, dok se za Pavla zna da je dovršio neka učiteljeva nedovršena djela. U kotorskoj arhivskoj građi sačuvan je jedan od rijetkih pisanih ugovora, iz kojeg se vidi da je Đurađ postigao nagodbu s bratovštinom Sv. krsta da za njihovu crkvu izradi oltarsku palu. Velika je vjerovatnoća da je njegova rukotvorina drvena ikona naslikana s obje strane, koja se čuva u riznici kotorske katedralne crkve. S jedne strane naslikana je Bogorodica s malim Hristom na koljenima, nad kojim je nadvila glavu moleći se. Na suprotnoj strani je scena Imago pietas, s Hristom, čija se polovina tijela do pojasa, s prekrštenim rukama, vidi u sarkofagu. U pozadini je dat neki stjenoviti predio. U istoj riznici čuva se i ranije pominjana lineta s porušene Crkve Sv. krsta u Škaljarima, u čijemu je centralnom dijelu, takođe, naslikano Hristovo tijelo do pojasa u sarkofagu, sa čije su jedne strane poređane sprava za mučenje, a s druge povorka članova bratovštine Sv. krsta, koji se mole. Na ovoj predstavi očevidan je uticaj Dobričevićeva goticizma. S obzirom na to da su nakon rušenja Crkve Sv. krsta mnoge stvari iz nje prenešene u katedralnu kotorsku riznicu, čini se vrlo izvjesnim da je tako tamo mogla dospjeti i ikona Bogorodice s mrtvim Hristom, za koju je utvrđeno da ima mnogo zajedničkoga s peraškom Gospom od Škrpjela. Na temelju tih analognosti pretpostavlja se da je ovaj rad naslikao Đurađ Bazilj, jedan od najvećih poštovalaca i prijatelja svojega učitelja.

Božidar Vlatković[edit]

Dobričevićevo djelo moralo je imati uticaja i na jednoga od njegovih saradnika, rodom Dubrovčanina – Božidara Vlatkovića, za kojega je naglašeno da je, po narudžbini Kotorana, izradio dvije reljefne figure: Sv. Vinćenca i Sv. Tripuna, pri čemu se misli da su stajale na poliptihu dominikanske crkve u gradu. Mada su te dvije figure, kako je ranije spomenuto, bile najprije vajane pa onda slikane, zbog čega je mnogo teže utvrditi stilsku vezu između učitelja i učenika, teško je oteti se utisku da Vlatković nije, do određene mjere, oponašao slikarski manir Lovra Dobričevića, u čijem je stilu bilo slikarstvo Kotora i Dubrovnika XV vijeka. Dobričevićevi učenici bili su posljednji izdanci domaće generacije slikara XV vijeka. Njihovo povlačenje sa slikarske scene nadomještaju angažovani stranci iz Italije i drugih sredina, protagonisti simbioze viznatijskogs ikonopisa i gotičko-renesansnih pulsacija, slikari koji teološki antagonizam Istoka i Zapada preovladavaju združivanjem djelova njihovih scenskih repertoara u skladne ikonografske cjeline u freskoslikarskim kompozicijama na zidnim površinama domaćih crkava, kako katoličkih tako i pravoslavnih.

Izvori[edit]

  • Dobričević, Lovro Marinov