Wp/cnr/Krsto Đurović

From Wikimedia Incubator
< Wp‎ | cnr
Wp > cnr > Krsto Đurović

Krsto Đurović (Cetinje, 26. avgust 1940. – zaselak Popovići kod Čilipa, preminuo u Konavlima, 5. oktobar 1991.) je bio crnogorski kontraadmiral. Nosio je čin kapetana bojnog broda, a Ukazom Preśednika preśedništva SFRJ-a br.1/49 od 4. oktobra 1991. vanredno je unaprijeđen u čin kontraadmirala.

Jedan je od crnogorskih visokih pomorskih oficira koji je u ratnim dešavanjima '90 prošlog vijeka stao u zaštitu hrvatskih građana. Rodom je iz čestite učiteljske familije od Đurovića iz plemena Cuca.

Časne zasluge u ratu raspada Jugoslavije[edit | edit source]

Bio je oficir JRM u Splitu. Bio je podmorničar i zapovjednik flote podmornica. Krajem 1989. godine premješten je iz Splita u Boku. Vršio je dužnost komadanta garnizona JNA Kumbor. Prema śedočenju penzionisanog generala HV Nojka Marinovića, uslijed zbivanja 1991. godine, koji su rezultirali agresijom na Hrvatsku, Đurović je zatražio da ga smijene i otpušte iz JNA. Tih je (pred)ratnih dana Đurović pozvao Marinovića na razgovor i tom mu je prilikom rekao da je on (Đurović) u Hrvatskoj proveo radni vijek, oženio Hrvaticu, te da njegova dva sina s familijama žive u Hrvatskoj i da dok on (Đurović) bude zapovjednik, Hrvatska neće biti napadnuta...

Đurović je tih mjeseci bio komadant južnog pomorskog sektora Boka. Dodijeljena mu je zadatak stavljanja pod punu kontrolu magistrale od Trebinja preko Graba i Mrcina (Dubravka) do Boke Kotorske zbog strateških i sigurnosnih razloga. Kao zapovjednik svih vojnih jedinica na jugo-istočno područje Dubrovnika preuzeo je taj zadatak 1. oktobra 1991., a već 5. oktobra zauzele su to područje đe ta magistrala prolazi kroz Konavle. Izvijestio je zapovjedništvo u Beogradu da je izvršen zadatak. Nakon toga dobio je nalog "da mora nastaviti napredovati sve do Plata, jer da se od tamo vodom i elektrikom snabdjeva kasarna na Prevlaci". Đurović je odbio dalje izvršiti taj zadatak, jer je bio protivnik napada na Dubrovnik.

Na dan kad je poginuo, svojim se automobilom dovezao na Prevlaku. Nije bilo planirano da tog dana leti helikopterom, pa je zamolio general-potpukovnika Jevrema Cokića za slobodno mjesto. Tako je odatle helikopterom poletio prema Moluntu.

Njegova je smrt jedna od najzagonetnijih događaja tokom napada JNA na Dubrovnik. Ostalo je nerazjašnjeno ko je pogodio helikopter, đe i kada je poginuo Đurović, ko je bila posada i kakva je njena sudbina, kojoj je jedinici pripadao helikopter...

Nerazriješena smrt kontraadmirala[edit | edit source]

Crnogorski su rezervisti bili smješteni blizu konavoskog sela Popovića đe su odmarali. Niotkuda se pojavio helikopter za koji su isprve pomislili da pripada hrvatskoj vojsci, no tad se letjelica zateturala u vazduhu, a da niko nije čuo pucanj i pala u obližnji vinograd. Jedan podgorički rezervist potrčao je tamo i nestao u vinogradu. U tom je pravcu zapucala poveća skupina rezervista. Uskoro je stigla vijest o Đurovićevoj i smrti rezerviste (za čiju su smrt crnogorski mediji optužili hrv. snage), te o povredama posade i putnika helikoptera.

Prema saopštenju SSNO u 15.15 sati 5. oktobra 1991. "pogođen i oboren helikopter gazela u kojem su se nalazili general-potpukovnik Jevrem Cokić i kapetan bojnog broda Krsto Đurović. Tom prilikom teško je povrijeđen kapetan bojnog broda Krsto Đurović koji je od zadobijenih rana preminuo. General-potpukovnik Jevrem Cokić i članovi posade kapetan Nervin Tobunčić, pilot i vodnik prve klase, i Ilija Radulović, kopilot, povrijeđeni su i izvan su životne opasnosti". Vojni vrhu odbilo je izvršiti bilo kakve istražne radnje, a vodstvo ondašnje SFRJ i Crne Gore želi prikriti okolnosti ovog zločina, što je s obzirom na okolnosti jasno. Hrvatski diplomat Kačić je istakao pitanje, zašto nadležna tijela Haškog tribunala ovakvu šutnju ne mogu objasniti i zbog čega tijela Haškog suda nisu utvrdila uzroke ovog zločina, jer su propuštili pitati śedoke dodatna pitanja iz kojih bi se moglo mnogo više utvrditi o ulozi optuženog Slobodana Miloševića, tim više što službeni dopis Vlade Republike Srbije od 5. oktobra 1991. upućen vladi R. Hrvatske, koji je u ime vlade R. Srbije potpisao ondašnji predśednik vlade Srbije Dragutin Zelenović bio očiti dokaz da je agresija na hrvatsku teritoriju bila preduzeta sa odobrenjem i u ime Vlade Republike Srbije. Tajne okolnosti pogibije je što se u saopštenju govori o padu helikoptera, premda niko nije čuo pucanj, a hrvatskih postrojba nije moglo nikako biti, jer su taj predio danima prije toga nadzirali crnogorski rezervisti i pripadnici JNA. Sve je to odmah dalo osnova sumnjama u istinitost službenog saopštenja Saveznog sekretarijata. Hrvatski su dužnosnici, pozvavši se na podatke hrvatskih obavještajnih službi, odbili mogućnost da je iko od hrvatskih snaga ubio Đurovića. Štoviše, to je pokazalo jednu neobičnost, jer obično protivničke snage hvale se da su srušili neku letjelicu, dok oni čija je letjelica to opovrgavaju; ođe je slučaj bio obrnut - Hrvati su poricali da su srušili neprijateljski helikopter. Štoviše, hrvatska strana tvrdila je da se helikopter srušio tri sata prije, oko 12.45 sati u području Pridvorja, a da je pao kod Draganjske Pale (baština), dok je letio iz smjera Cavtata prema Boki Kotorskoj. Optužili su crnogorske rezerviste da su srušili helikopter protuzrakoplovnim topom iz mjesta Livjera, budući da hrvatskih snaga ondje nije bilo. JNA je s druge strane optužila gardiste iz Popovića da su oborili helikopter (kojih nije bilo ondje), pa je da bi opravdala svoje tvrdnje, cijeli dan poslije "pada" gađala minobacačima sela iz kojih se tobože pucalo na helikopter. Zbog svih ovih nelogičnosti, hrvatska je strana zaključila da se radi o nekoj zakulisnoj igri. Prije početka rata i ratni gradonačelnik Dubrovnika Petar Poljanić razgovarao je nekoliko puta sa Đurovićem. Bilo je to u Kuparima i u Herceg-Novom sredinom septembra, no tad je "bilo očito i previše kasno za bilo što". Razgovoru u Herceg-Novom prisustvovao je i jedan čoek, koji je čitavo vrijeme slušao i vjerojatno sve snimao, zbog čega je Poljanić vidio da Đurović se ustručava mu reći što zbilja misli, pa je tek pretkraj razgovora, kad je ocijenio da to niko ne čuje osim Poljanića, iskoristio priliku i rekao mu "Dok sam ja zapovjednik VP Boka, možeš biti siguran da ni jedna granata na Dubrovnik pasti neće". Prema Poljanićevom svjedočenju na MKSJ, Đurović je nakon tog susreta nekoliko dana bio u nekoj vrsti pritvora, nakon čega je oslobođen. No, na dužnosti je bio samo dva-tri dana i tad je poginuo. No, smrt nije bila kako je opisao SSNO...

O Đurovićevom držanju posvjedočio je i ondašnji crnogorsk ministar vanjskih poslova Nikola J. Samardžić, kojeg je deset dana prije početka napada na Dubrovnik posjetio u Jugooceaniji u Kotoru. Bio je (Đurović) vrlo ogorčen i požalio se Samardžiću da se priprema napad na Hrvatsku i da on nikada neće ni po cijenu života sudjelovati u takvom ratu. Kasnija neobična smrt pobudila je sumnju u istinitost SSNO-vog saopštenja u smrti u borbenim djelovanjima. U jednom razgovoru s hrvatskim diplomatom Hrvojem Kačićem, Samardžić je informirao Kačića da su pripadnici JNA smaknuli admirala Đurovića, pri čemu ga je upozorio da "u javnosti ne smijemo to spominjati, jer da su neki koji su bili neposredni śedoci tog događaja, već nasilno ubijeni"...

Zaključak istrage u Crnoj Gori i suđenja u Hrvatskoj[edit | edit source]

Đurovićev se helikopter uspio spuštiti nakon vrludanja, na jedan čudan način, ali ne u konavoskom selu Popovićima, nego jedno 150 metara jugoistočno od Vukobratovih staklenika, u Konavlima. Vojnik JNA koji je došao na mjesto đe se spuštio helikopter zatekao je Đurovića kako leži na zemlji u umirućem stanju i da je imao samo jednu ogrebotinu na čelu. Đurovića su iz palog helikoptera nosili do automobila, bio je živ, u umirućem stanju, ali u umirućem stanju bez svijesti. Prema informacijama koje su došle do Hrvatske vojske, Đurovića su pripadnici sigurnosne službe JNA brutalno batinali zbog toga što je odbio komandovati napadom na Hrvatsku, a od posljedica teških tjelesnih povreda zadobivenih batinanjem Đurović je umro. Marinović je posvjedočio ne samo što hrvatske snage nisu borbeno djelovale prema nekom helikopteru, nego i to da nisu primijetili helikopter u području Konavala tog dana.

Oktobra 2002. pred Opštinskim sudom u Splitu završeno je šestogodišnje suđenje protiv supruge Krsta Đurovića, radi otkaza stanarskog prava na stan u Splitu. U korist obitelji Đurović śedočili su dubrovački ratni gradonačelnik Petar Poljanić i ratni zapovjednik obrane Dubrovnika Nojko Marinović. Sud je presudio u korist Đurovićeve supruge 9. oktobra 2002. godine.

I crnogorski ratni premijer Momir Bulatović u knjizi Pravila ćutanja, amnestirao je hrvatsku stranu za Đurovićevu pogibiju: "Nikad nisam dobio zvanične rezultate istrage, ali se po svoj prilici radilo o tzv. prijateljskoj vatri. Neko je, izgleda, tragičnom greškom pucao misleći da se radilo o neprijateljskom helikopteru". Ostalo je pitanje je li se zbilja radilo o pogrješci ili namjeri.

Izvori[edit | edit source]

(crnogorski) Veseljko Koprivica: Sudbina crnogorskih admirala koji su devedesetih odbili da služe zlu: Čast skuplja od života , Monitor, 10. listopada 2014.

(crnogorski) Nikola J. Samardžić: Svjedočenje u Hagu - Prikaz agresije JNA na Dubrovnik 1991. Svjedočenje obavljeno u Hagu od 25. do 28. januara 2004., Montenegrin Ethnic Association of Australia Kačić Hague, croatianhistory.net

(crnogorski) Veseljko Koprivica: Velika tajna dubrovačke operacije: Kako je poginuo Krsto Đurović , MONTENEGRINA - digitalna biblioteka crnogorske kulture i nasljeđa. Nema evidencije da je ovaj dokazni materijal upotrijebljen u krivičnom postupku protiv Slobodana Miloševića.

dubrovackidnevnik.hr/Maro Prizmić: Časni crnogorski admirali. Radije su umrli nego pristali zapovjediti razaranje Dubrovnika i Hrvatske, Dubrovački dnevnik, 23. listopada 2014.

Reference[edit | edit source]