Wp/cnr/Crkva Sv. Marije (Bogorodična crkva na Cetinju)

Crkva Sv. Marije bila je jedan od najreprezentativnijih spomenika crnogorske kulture podignut u srednjemu vijeku. Podignuta je u drugoj polovini XV vijeka od strane Gospodara Ivana Crnojevića i jedan je od prvih objekata na tlu Crne Gore koji je imao renesansne elemente. Nažalost, porušena je u mletačko-turskim sukobima 1692. godine.

Istorijat

Nakon odlaska Ivana Crnojevića u Italiju poslije mletačke predaje Skadra Turcima 1479. godine, kojim povodom je pośetio i čuvenu Bogorodičinu crkvu u Loretu kod Ankone i zavjetovao se da će po povratku u domovinu sagraditi sebi memorijalnu crkvu posvećenu istome patronu. I, zaista, Ivan je ostao dosljedan svojem obećanju. Kao i prilikom gradnje Crkve Sv. Nikole na Obodu, uvezao je iz Dubrovnika izvjesnu količinu crijepa za njegov mauzolej-zadužbinu – Sv. Mariju na Cetinju. Radovi na podizanju manastirskoga kompleksa uporedo s crkvom bili su uveliko poodmakli 1483. da do avgusta sljedeće, 1484. godine u građevinskom smislu budu dovedeni do kraja, jer, kako se već zna, Ivan je 4. januara 1485. godine manastiru izdao darovnu povelju, kojom je fiksirao manastirsko imanje i utvrdio ostale izvore prihoda. Iste godine Cetinjski manastir proglašen je novim śedištem Crnogorske mitropolije. Nažalost, prilikom jednoga turskog prodora na Cetinje, 1692. godine, Cetinjski manastir je razrušen od strane mletačke vojske koja je u njemu držala džebanu. U strahu da Turci ne dođu do velike količine oružja, Mlečani su prije povlačenja s Cetinja taj sakralni objekat digli u vazduh. Tom prilikom stradala je i Bogorodičina crkva.

Izgled

Ipak, na osnovu skice za rekonstrukciju koju je sačinio mletački inženjer Đovani Frančesko Barbijeri (1692) i naučno-stručne analize izvršene poslije arheoloških iskopavanja (1986) na manastirskome kompleksu, došlo se do približno tačnih podataka koji omogućavaju projektnu rekonstrukciju Bogorodičine crkve i, u globalu, ostalih manastirskih objekata na Ćipuru. S priličnom sigurnošću se može tvrditi da je Ivanov hram na Cetinju bio jednobrodna građevina sa, najvjerovatnije, nerazvijenom trolisnom apsidom. Crkva je, čini se, imala podignuto kube na platformi izvedenoj pomoću trompa nad centralnim prostorom objekta. Nad tamburom kubeta bila je izvedena osmostrana kalota. Crkva je bila okružena trijemom u obliku ćirilskog slova „P“, koji je obuhvatao pročelje i prednje djelove śevernoga i južnoga bočnog zida. Na frontonu potkubičnoga pročelja bio je ugrađen okulus s rozetom. Iznad trijema, na bočnim zidovima crkve, nalazila su se po dva veća prozorska otvora i jedan na apsidi, koji su služili kao svjetlarnici. Na kabetu su bila četiri naspramna prozorska otvora, koja su kao i ona u pomenutome nižem nivou, imala polukružne trolučne gotičke završetke. Trijem naslonjen na pomenuta tri zida crkvenoga broda, po spoljnoj ivici imao je simetrično raspoređene kanelirane stubove s kapitelskim završecima povezanim arkadama. Na śevernoj i južnoj strani bilo ih je po sedam naspramnih, a na pročelju sa zapadne strane bila su postavljena preostala četiri, od njih ukuno osamnaest, na koje se trijem oslanjao. Spoljna oplata crkvenih zidova bila je sklopljena od fino obrađenih kamenih kvadara postavljenih u vodoravne redove, dok su zidanici nepravilnoga oblika s unutrašnje strane utapani u maltersku masu odgovarajuće debljine s izglačanim površinskim slojem. Građevinski dio i sve ostale zanatske poslove izvodili su dubrovački majstori, s kojima je Ivan Crnojević bio u kontaktu od vremena gradnje Crkve Sv. Nikole na Obodu i hrama Sv. Stefana u Herceg Novom.

Iz opisa se vidi da Bogorodičina crkva na Cetinju nije imala zvonik na preslicu, kao sastavni dio tijela njezina građevinskog sklopa, već je, što su potvrdila i iskopavanja, imala poseban zvonik podignut s jugozapadne strane pročelja, čiji su ostaci temelja pronađeni. Vjerovatno da je bio u pitanju zvonik-kula četvrtastoga oblika na više spratova, s onim posljednjim u obliku lođe, đe je bilo postavljeno veliko manastirsko zvono, a rađen je po uzoru na analogne, kakve su imale stare dukljanske zetske crkve. Sa śeverne strane Bogorodičina hrama nalazila se jednobrodna kapela s polukružnom apsidom, posvećena Sv. Petru. Renesansno-gotička stilsko-izražajna harmonija zablistala je punim sjajem i ljepotom u lvanovu mauzoleju na Ćipuru. Ovim monumentalnim spomenikom impozantnim i po dimenzijama, finalizirana je visoka umjetnička izražajnost graditeljskoga opusa crnojevićke faze.

U sublimat renesansno-gotičke arhitektonike, koji je krasio lvanov mauzolej na Cetinju, utkano je još jedno obilježje koje Crkvi Sv. Marije daje počasno mjesto među sakralnim spomenicima Crnojevića. Za razliku od ostalih poznatih crkava crnojevićke epohe, građenih bez kamenoga ukrasnog dekora, Sv. Marija na Ćipuru bila je dekorisana plastičnim reljefom visoke umjetničke vrijednosti. U to nas uvjerava fragmentarno sačuvani kameni dekor na kolonadi jedanaest sačuvanih kapitela od ukupno osamnaest, koliko ih je bilo na kaneliranim kamenim stubovima uokolo pročelja i prednjih bočnih strana crkve, na čije se arkade oslanjao donjom ivicom pomenuti crkveni trijem. Toj skupini ornamenata valja dodati i jednu parapetnu ploču s autentičnim plasticitetom. Od ukupnoga broja sačuvanih kapitela njih šest ugrađeno je u galerijski dio sprata konaka novoga manastira. Preostalih pet postavljeni su na završetke kamenih stubova uspravljenih ispred dvorske crkve knjaza Nikole na Ćipuru. Četiri su raspoređena uz desnu, bočnu, a jedan na lijevu, naspram posljednjega koji stoji s desne strane. Pomenuta parapetna ploča, pak, uzidana je na apsidu crkve novoga manastira Sv. Petra Cetinjskog, u sredini između dva četvrtasta prozora. Gornja površina svih kapitela iznosi 50 x 50 cm, a visina im je 40 cm.

Na temelju sadržaja ukrasnih motiva, postojeće kapitele dijelimo u tri grupacije. Jednom tipu pripada njih pet, koji su ukrašeni stilizovanim akantusima obavijenim oko kapitela. Pri vrhu imaju debele listove ispod kojih proviruju uobljeni pupoljci raspoređeni u uglovima i na sredini svake strane. Po stilskoj izražajnosti ovi kapiteli pripadaju gotici, koja je u centru pažnje u rasponu od sredine XIV do sredine XV vijeka. Srijeću se na spomenicima uz jadransku obalu, da preko Zete prodru do Prizrena i Makedonije. Ostalih šest sačuvanih kapitela ukrašeni su renesansnim ornamentalnim motivima. U sve uglove dekorater je urezivao volute sa stilizovanim cvijetom u sredini na sve četiri strane glave kapitela. Taj se motiv često srijeće nad nastupljima crkava i kuća iz vremena renesanse, kako u Veneciji na talijanskoj, tako i na istočnoj jadranskoj obali na samome kraju XV i u XVI vijeku. U Dubrovniku je gotovo dominirao taj stilski manir, iako se u nekim detaljima dubrovački kapiteli razlikuju od onih na cetinjskoj crkvi. Iz skupine renesansnih kapitela dva imaju s lica isklesane stilizovane lavlje glave. Ti su motivi po nastanku kasnoantičke provenijencije, ali su prisutni gotovo neprekidno u ornamentici srednjega vijeka. U doba renesanse češće ih, međutim, srijećemo na Zapadu.

Nesumnjivo od svih sačuvanih pažnju najviše privlače dva kapitela, s dvoglavim orlovima raširenih krila koji stoje na dvjema kuglama, koji se nalaze na ulazu u trijem s čeone strane crkve. Polja na kojima su isklesani imaju u uglovima volute; bočne i zadnja strana tih kapitela ukrašene su cvijetnim palmetama čije motive srijećemo već u ranoj renesansi. Na istočnu obalu Jadrana ti su motivi dospjeli iz Venecije iza sredine XV vijeka. Po motivskoj inspiraciji, kapitelima, sa simbolom dvoglavoga orla raširenih krila, koji su ukrašavali Bogorodičinu crkvu na Cetinju, najsličniji su upravo polukapiteli na koje se oslanjaju svodni krakovi u Crkvi Sv. Sebastijana u Dubrovniku. Razlika je jedino u tome što dubrovački, u analognim poljima, umjesto orlova imaju poprsja svetaca. Ta sličnost navodi na pomisao da su klesari ornamentalisti odmah po završetku radova na dubrovačkome hramu stigli na Cetinje na zahtjev crnogorskoga gospodara. Dvoglavi orao na dvama kapitelima, između kojih se ulazilo u cetinjsku crkvu, bio je replika onoga koji je stajao na zastavi Stefana Crnojevića, odnosno u pečatu otisnutom u Ivanovoj darovnoj povelji Cetinjskome manastiru. Repliku toga pečata srijećemo i na crkvenim knjigama iz štamparije Crnojevića, nastalim nešto kasnije.

Urezivanje dvoglavoga orla u kapitele Bogorodična hrama na Ćipuru nije originalna Ivanova zamisao, već pozajmica koja je kao ukrasni motiv nastala u razdoblju rane renesanse. U pravougaonu parapetnu ploču ugrađenu u apsidu nove manastirske crkve, uklesan je grb Crnojevića s dvoglavim orlom raširenih krila kao glavnim simbolom u sredini i vijencem od lovorova lišća. Ploča je uokvirena zupčastima štapovima sa spoljne i volutno omotanim užetom s unutrašnje strane. Možda je bila najprije postavljena na ikonostas stare crkve. Motivski ona čini reljefni spoj heraldičkih gotičkih i renesansnih elemenata, prisutnih u ukupnome plasticitetu Ivanove zadužbine.

Poveznice

• Crkve i manastiri

Izvori

• Dragoje Živković, Istorija crnogorkoga naroda, tom I, Cetinje, 1989.