Wp/cnr/Đuza Vukotić, brigadir

From Wikimedia Incubator
< Wp‎ | cnr
Wp > cnr > Đuza Vukotić, brigadir

Đuza Vukotić, brigadir. Rođen je oko 1845. godine na Čevu u porodici Šalete Mašanova Vukotića i majke Marije-Make , kćerke Pera Tomova Petrovića-Njegoša. Šaleta Mašanov Vukotić poginuo je u Boki Kotorskoj 1848. godine , nakon čega se Marija udala za Sava Lukina Đuraškovića.

Biografija[edit | edit source]

Učesnik je crnogorsko-turskoga rata tzv. Druge Omer-pašine 1862. godine. U državnu službu na crnogorski Dvor stupio je 1863. godine . Učesnik je crnogorsko-turskoga rata 1876–1878. godine kao oficir crnogorske vojske. Na Cetinju je završio prvu Oficirsku školu u kojoj su predavali oficiri iz Srbije. U oficira proizveden je 10. maja 1886. godine . Jedno vrijeme školovao se u Srbiji i bio na artiljerijskim dužnostima. Unaprijeđen je u čin komandira artiljerije. Planiran je da bude komandant artiljerije odreda, kojim je trebao da komanduje Lakić Vojvodić, a odred je bio tajno planiran za upad u Srbiju 1883. godine. Kao izaslanik knjaza i kralja Nikole obavljao je razne političko-društvene poslove. Kao komandir bio je izaslanik crnogorske vlade u pljevaljskome kraju u kasno proljeće 1898. godine u cilju zastupanja interesa zvanične Crne Gore . Kao izaslanik knjaza Nikole prisustvovao je 1899. godine sahrani kapetana Ćetka Pejova Erakovića. Kao komandir crnogorske vojske jedno vrijeme bio je na službi u Trebješkome bataljonu Nikšićke brigade. Odlikovan je 1901. godine kao komandir u Trjebješkome bataljonu, u kome je proveo 38 godina, Spomenicom 40. vladavine knjaza Nikole . Pripadao je Pravoj stranci od njena osnivanja 1907. godine i bio je pristalica dinastije Petrović-Njegoš . Prema Formaciji crnogorske vojske iz 1908. godine bio je komandant artiljerije u činu komandira. U čin brigadira crnogorske vojske unaprijeđen je aprila 1908. godine kad je postavljen za komandanta Katunske brigade . Prisustvovao je kao brigadir crnogorkse vojske svečanom polaganju kamena temeljca za Novi Bar, koji je položio knjaz Nikola u aprilu 1908. godine. Tokom političkih sukoba 1909. godine crnogorski dvor ga je distancirao. Prilikom proglašenja Kraljevine Crne Gore, kao brigadir bio je član Odbora za proslavu Nikšića . Na dan ceremonije avgusta 1910. godine bio je na Cetinju kako bi učestvovao na svečanosti kao brigadir crnogorske vojske . Na platnom spisku penzionera iz 1911. godine nalazi se pod rednim brojem 25 kao penzioner Ministarstva vojnog s visinom penzije od 1190 perpera . Živio je u Nikšiću kao brigadir u penziji .

Internacija[edit | edit source]

Austrougarske vlasti su ga u julu 1916. godine internirale u logor Karlštajn. Na spisku interniranih Crnogoraca u Kralštajnu koji je sačinio Crnogorski crveni krst iz 1916. godine nalazi se kao brigadir pod rednim brojem 124 . Na drugom spisku interniranih nalazi se pod rednim brojem 146 kao general . Iz internacije se vratio krajem 1918. godine.

Porodični život[edit | edit source]

Kao đeneral u penziji bio je društveno aktivan, pomagao je brojna društva i siromašne. Za počinjena doborčinstva dobio je 1922. godine Povelju zahvalnosti Zanatsko-radničkoga društva, a 1929. godine zahvalnicu Fonda siromašnih učesnika . Od strane Ministarstva vojnog i mornarice Kraljevine Jugoslavije 12. februara 1941. godine dobio je potvrdu kojom se potvrđuje da je „đeneral Vukotić Šalete Đuro s Čeva 1930. godine upisan u knjigu doborovljaca“ . Živio je u svojoj kući u Nikšiću u današnjoj Ljubljanskoj ulici. Zasnovao je, 80-ih godina 19. vijeka, brak sa Stanom kćerkom Goluba Vukova iz Cuca s kojom je imao dvije kćerke Zlatanu udatu za serdara Joka Jovićevića i Anđeliju-Đelu , jednu od prvih učiteljica u Crnoj Gori . Đela nije zasnivala porodicu, živjela je u kući svog oca u Ljubljanskoj ulici u Nikšića. Umro je u toku Drugoga svjetskog rata u Nikšiću . Sahranjen je na starome groblju ispred crkve Sv. Petra i Pavla u Nikšiću . Njegova sestra Milica bila je udata za serdara Rada Turova Plamenca.

Poveznice[edit | edit source]

Izvori[edit | edit source]

  • Martinović Srđa, Generali Knjaževine i Kraljevine Crne Gore, FCJK, Cetinje, 2016.